Mašinski prevod, pregled u toku. Ispravke su dobrodošle.
Život svetog Martina · Poglavlje I
Zašto svet život vredi više od Hektorove ili Sokratove slave
Mnogi su ljudi, opsednuti svetovnim naukama i željom za ugledom, uverili sebe da će ovekovečiti sopstveno ime ako napišu životopis slavnih ličnosti. Istina je da im taj trud nije doneo večnost, ali im je ipak doneo ponešto od onoga što su tražili: s jedne strane, ostavljali su svoje ime u sećanju sveta, ma koliko to malo vredelo; s druge, pripovedajući o životu znamenitih ljudi, budili su u čitaocima veliku želju da slede te primere. Samo što ništa od toga nije pomagalo da se dosegne istinski blažen i večan život.
Jer šta im je, na kraju, vredela slava njihovih knjiga, osuđena da nestane zajedno s ovim svetom? I kakvu su korist potonji naraštaji imali od čitanja o Hektorovim bojevima ili o Sokratovim filozofskim raspravama? Želeti da ih oponašamo već je ludost; ne suprotstaviti se odlučno tim idejama čisto je bezumlje. Pošto su ljudski život merili samo onim što se čini ovde na zemlji, nadu su položili u bajke, a dušu predali grobu. Verovali su da je dovoljno preživeti u ljudskom sećanju, a pravi cilj čoveka trebalo bi da bude potraga za večnim životom, a ne za večnom slavom — što se ne stiče ni pisanjem, ni ratovanjem, ni filozofiranjem, nego životom u čestitosti, dobroti i vernosti Bogu.
Ta zabluda, prenošena knjigama s kolena na koleno, bila je toliko snažna da je silan svet navela da oponaša čas tu praznu filozofiju, čas taj lažni ideal ratničke hrabrosti. Upravo zato mislim da zaista vredi napisati životopis jednog istinski svetog čoveka, koji bi ubuduće mogao da posluži drugima kao nadahnuće. Ko zna neće li se mnogi, čitajući ga, osetiti pozvanim na istinsku mudrost, na služenje Bogu i na čestit život. A čineći to, mislim i na sopstveno dobro: ne nadam se da ću se proslaviti među ljudima, nego da ću od Boga primiti trajnu nagradu. Jer, iako ni sam nisam umeo da živim tako da drugima budem primer, učinio sam bar ono što je bilo u mojoj moći da svet upozna nekoga ko zaista zaslužuje da ga oponašaju.
Počeću, dakle, da pripovedam život svetog Martina i pokazaću kakav je bio kako pre nego što je postao episkop, tako i pošto je preuzeo eparhiju. Naravno, nisam uspeo da otkrijem sve što je učinio: događaji kojima je samo on prisustvovao i dalje su tajna, jer Martin nikada nije tražio pohvale i, da se samo on pitao, najradije bi sakrio sva svoja dobra dela. Uostalom, i od onoga što je doprlo do mojih ušiju mnogo sam toga izostavio, jer sam smatrao da je dovoljno odabrati najupečatljivije trenutke — već i zato da čitaoca ne zamorim prevelikim brojem zgoda. Molim čitaoce samo da veruju onome što je ovde zapisano i da budu sigurni da ništa nisam stavio na papir a da to prethodno nisam dobro proverio. Da sam imao sumnji, radije bih ćutao nego pričao neistine.
U ovom uvodnom poglavlju Sulpicije Sever obraća se neposredno obrazovanoj publici Rimskog carstva. U rimskoj školi IV veka celokupno obrazovanje vrtelo se oko dva velika uzora: Homerove ratničke epopeje — koju oličava Hektor, trojanski junak Ilijade — i grčke filozofske tradicije — koju oličava Sokrat.
Suprotstavljajući im Martina, Sulpicije pokreće malu kulturnu revoluciju: predlaže da se ratni junak i antički filozof zamene novim ljudskim uzorom — čovekom vere koji stupa u coelestis militia, „nebesku vojnu službu“. Zapazi i obavezu koju preuzima na kraju poglavlja: kao nekadašnji advokat, navikao da na sudu dokazuje činjenice, Sulpicije jemči da je uneo samo kazivanja prikupljena od pouzdanih neposrednih svedoka ili ona koja je čuo iz usta samog Martina.